Metaforični uvod daje naznake da će se prva ekspertiza u području energetike baviti analizom stanja globalnog energetskog sustava. Sustava u kojem energetske mreže prenose energente i održavaju na životu razvijene ekonomije, kao što krvotok opskrbljuje i hrani sve organe i stanice nekog naprednijeg živog organizma. Svako korištenje energije pozitivno djeluje na razvoj ekonomije, a samim time i društva, no ono za sobom nosi određeni utjecaj na okoliš koji je u većini slučajeva negativan. Napredna i razvijena društva trebala bi težiti tome da taj utjecaj bude minimalna. Za sagledavanje globalnog utjecaja korištenja energije na okoliš biti će korišteni materijali Međunarodne energetske agencije (IEA), nezavisne organizacije koja svojim članicama želi osigurati pouzdanu, prihvatljivu i čistu dobavu energije.

Dijagram sa slike s naslovnice pokazuje povijesno kretanje godišnjih emisija ugljičnog dioksida od 1990. – 2011. godine. Sa same slike lako je uočljivo da su emisije u 1990. bile 22 milijarde tona te su do 2011. narasle na 34 milijarde tona godišnje. Grubom procjenom može se reći da su emisije ugljičnog dioksida rasle s 4,17 tona po stanovniku na 4,85 tona po stanovniku uz znatan porast stanovništva u dvadesetogodišnjem razdoblju za oko 2 milijarde. Sve emisije su vezane uz korištenje fosilnih goriva, koja su milijunima godina bila taložena i zakopana u zemlji da bi ih današnje čovječanstvo crpilo, iskapalo te nakon energetskih transformacija izbacilo u atmosferu.  

Procjene emisija za 2015. su 36 milijarde tona godišnje, što ukazuje nastavak trenda rasta, no 2015. predstavlja i svojevrsnu prekretnicu. Kao što je vidljivo iz dijagrama, u 2015., godišnje emisije se račvaju u tri krivulje, to jest u tri moguća scenarija. Gornja linija predstavlja scenarij u kojem  se energetski sustavi nastave razvijati, kao što se to radilo do sada, po nekom ustaljenom scenariju, bez značajnijih ušteda na strani potrošnje, ali  i sa ne toliko naprednim tehnologijama. Kako nije došlo do stabilizacije ili smanjenja emisija stakleničkih plinova prosječna globalna temperatura će do 2050. porasti za 6°C. Donja linija prikazuje kako bi se mogle smanjiti emisije stakleničkih plinova primjenom mjera energetske učinkovitosti u svim sektorima te značajnim prelaskom na obnovljive izvore u zadovoljavanju potražnje za energijom. Smanjenjem emisija na 15 milijardi tona godišnje daje 50% šanse da će se porast prosječne temperature zadržati ispod 2°C.

Srednja krivulja prikazuje moguće ostvarenje smanjenja emisija u elektroenergetskom sektoru koje se veže uz doprinos korištenja obnovljivih izvora energije. Od Ukupno potrebnih ušteda obnovljivi izvori sudjeluju s 28%.

Vrlo slična srednja krivlja se dobije i u slučaju da vlade primjene sve sadašnje politike zaštite klime, što znači da bi na taj način mogli emisije zadržati na 41 milijardu tona godišnje što se veže uz globalni porast prosječne temperature za 4°c.

Maksimalni doprinos elektroenergetskog sektora u smanjenju emisija  u 2050. godini može biti oko 51%, gdje se uz obnovljive još veže nuklearna energija sa 6% te hvatanje i spremanje vodika s 17%. Ostalo smanjenje emisija je ostvareno u drugim sektorima.