"Dnevnik kapetana broda" jedan je od malobrojnih dokumenata koji su preživjeli da bi svjedočili o tom vremenu. Iako je prošlo više od 13 godina, još uvijek ga ne mogu pročitati bez suza u očima. Na trenutke je to i doslovno ridanje.
Skupina maratonaca i ultramaratonaca okupljenih pod nazivom Green Team, sastala se u rano jutro, 20. travnja u Fažani. Trkači Đunđek Josip, Ivan Stanić, Ozren Rnjak, Ivan Hršak, Ivan Jelavić, Mirta Grantić i Ervin Poljak, s pratnjom Sanjom Orešković, Aidom Kakarigi i Sonjom Štiglec, do kraja Trke će podnijeti najveći teret. Krenulo je u 7 sati s Trga Prijateljstva na Velikom Brijunu. Iako rano za većinu građana, startu nisu izostala djeca, „eko radnici“, brojni novinari, radio, televizija. Prvi koraci kroz predivne Brijunske parkove, praćeni radoznalim pogledima životinja „iz bajke“, unijeli su sunce u tmurno jutro. Šale dobro raspoloženih trkača pretvorile su Green Team u nepobjedivu sportsku ekspediciju. Bilo je jasno da nas na putu do Mljeta ništa ne može zaustaviti. Kiša je počela već na tridesetom kilometru. Kod Labina se pretvorila u pljusak, ali čak ni tada nismo bili sami – pratila nas je skupina lokalnih trkača, sve do Rijeke. A tu su počela i prva prava iskušenja. Najprije se zapalila guma na oronulom minibusu koji bi nas trebao pratiti do Mljeta. Potom, svega nekoliko kilometara dalje, otkazale su mu i kočnice. Autobus ostaje zaglavljen u Matuljima, a s njim i veći dio ekipe. Ivan Hršak – Beli bio je na cesti i nastavio trčanje uz policijsku pratnju. Do Risnjaka nam je ostalo još oko 60 km. Ivan Stanić i Ivan Jelavić zaključili su da (iako je svaki u nogama već imao preko 40 km) to mogu istrčati sami. U Jeepu kojeg je vozila Sonja krenuli su za Belim. Pola sata kasnije, pred nasukanim autobusom, zaustavio se policijski automobil, a u njemu Beli. Ni on ni policajci nisu znali gdje su Ivan, Ivan i Sonja. Oni su se probijali kroz mećavu prema Crnom Lugu. Zahvaljujući ravnatelju Nacionalnog parka Risnjak, gospodinu Malnaru, oko 23.30 sati Green Team je opet bio na okupu. Vani je padao snijeg praćen olujom, a trkači su krenuli na zaslužen odmor s neizbježnim mislima: „Što nam donosi sutra?“
Ustajanje u 7.00, jutro tiho, bijelo, predivno – ali za neko drugo doba godine. I dalje sniježi. „Bit će ludo“ veselili su se trkači, a zaposlenici NP-a i novinari HRT-a samo su kimali glavom. Nastaviti ćemo, ako uspijemo uvjeriti načelnika policijske uprave da mi to možemo. Cesta kroz Sungerski Lug prekrivena je visokim snijegom i još višim zapusima. Tražimo nove putove do Plitvica. Telefonski razgovori, pregovori, iščekivanje… Oko 8 sati dobivamo zeleno svjetlo. Nastavljamo, ali opet ne kompletni: dio tima ima zadatak pretrčeti prvih 130 km, dio čeka vozilo NP-a s kojim će se priključiti trci i otrčati posljednjih četrdesetak kilometara današnje etape, a Sanja s vozačem kreće po minibus – treba ga što hitnije popraviti i priključiti trci – bila je to avantura iz jedne druge priče. Unatoč snijegu, sve je teklo po planu, sve do Ličkih Jasenica. Usred beskrajne šume, prethodnica je naišla na kraj puta – mjesta na kojem se ralica jednostavno okrenula. Dok su se trkači približavali tom mjestu, Ervin se panično vratio do najbliže policijske postaje (kontejner s policijskim oznakama) – 20 km niže je kraj ceste, ne može se dalje! Ozbiljni policajac se dohvatio radio stanice, obavio kratak razgovor sa šefom. „Šef kaže da je cesta čista.“ „Ali sad smo bilo dolje i nije! Prekrivena je s najmanje 70 cm snijega.“ „Ako nije, bit će. Bez brige.“ I bila je. Put nam je probila ralica iz suprotnog smjera. Organizator je dobio samo još jednu u nizu policijskih lekcija –treba im vjerovati! Umorni, mokri, promrzli trkači odlaze u Plitvice, a na cesti ostaje Ervin s policijskom pratnjom. Još sam 30 kilometra. Desetak km pred Plitvicama policijska pratnja dobiva obavijest: „Trka se prekida…“ Ervin to nije mogao prihvatiti. Rekao im je: „Sakrit ću oznake trke i nastaviti na vlastitu odgovornost.“ Policajci su, nakon kratkog razgovora i par pogleda na luđaka sa zaleđenim obrvama, odlučili: „Idemo dalje.“ Oko 22 sata, napokon još jedan, više nego zaslužen odmor – za trkače. Organizator treba riješiti još neke probleme: minibus je popravljen, napustio je Rijeku, pred Senjom izgubio kotač, ponovo popravljen i opet zaustavljen. Ovaj put zbog bure koja je zatvorila Jadransku magistralu.
Ustajanje u 6.30. U predvorju hotela dočekao nas je Tomi. On je stigao iz Zagreba s autom koji će pokrpati rupu dok se u igru ne vrati minibus. S njim i nezaustavljivim Jeepom (i Sonjom za volanom) možemo dalje. Dobar početak dana, još samo da dobijemo dozvolu od načelnika policijske postaje Plitvice. A to neće biti tako lako jer je magistralna cesta Karlovac - Knin još uvijek zatvorena za promet. Opet pregovori, uvjeravanja, dogovori. Završavaju s glasom u radio stanicu: „Obavijest svim jedinicama na cesti Plitvice-Korenica: Ne otvarajte promet dok ne prođe Trka hrvatski nacionalni parkovi.“ Trebalo nam je nekoliko minuta da krenemo. Ka je prvi trkač odmakao nekoliko kilometara, iz Zagreba je stiglo i trkačko pojačanje: Robert Schwarz, Robert Mašić, Ivan Šakić, Hrvoje Habuš, i Marija Paulus. Time je trkački dio Green Teama bio kompletiran. Nakon jučerašnjeg dana put do prijevoja Velebno bio je lak, a onda – pakao! Snijeg i ledena bura koja je ljuljala automobile. Bilo je to spuštanje kojim bi se ponosili i najhrabriji avanturisti. Odradio ga je Beli uz kratku pomoć Ervina. Nosilo ih je po cesti. Samo da se dočepamo mora. I jesmo, no treba izdržati još sedamdesetak kilometara. Prvo prolazimo kroz Lukovo Šugarje – tu je trebao biti organiziran doček i prosvjed protiv gradnje termo elektrane. Naravno, ni žive duše nije bilo na vidiku. Nitko „normalan“ po ovakvom vremenu ne izlazi iz kuće. Iako bez snijega, po divljoj buri koja je parala prometne znakove kao da su od papira, grabili smo prema Starigradu. Gazda jednog restorana u koji smo se nakratko sklonili uspio je nasmijati cijelu ekipu kad je ozbiljnim glasom upitao: „Otkud vi? Pa jočer je na dnevniku bilo objavljeno kako je trka otkazana.“ Oko 21.00, uspjeli smo. Bili smo sakriveni u hotelu, kad je netko od domaćina upitao: „Da li je ono vaš minibus vani na parkiralištu? Bijeli, na zadnjem staklu olimpijska zastava i upravo mu mijenjaju probušenu gumu.“ Nema sumnje, naš je.
Konačno zajedno, legli smo uz zvižduk bure i jecanje stabala. Nakon protekla tri dana, što li će priroda izmisliti sutra?
Krenuli smo gotovo po planu – oko 8 sati. Ako uspijemo prevesti autobus do Obrovca, gdje, javljaju nam nema vjetra, današnja će etapa biti laka. Na prvu rundu s burom odlučio se najstariji član ekipe Đunđek Josip. Ispratila ga je skupina domaćina, tridesetak hrabre djece i sunce. Joža je prošao. Još samo minibus…
U Obrovcu dobivamo nagradu. Petstotinjak građana i srdačan doček dostojan heroja. Nastavljamo kroz pusta, napuštena, porušena, spaljena sela. U 17 sati stižemo u Skradin i do obale ljepotice Krke. Iz daljine je dopirao šum slapova. Trkači, pratnja, vozači, čak i gradonačelnik Skradina, s poštovanjem i nestrpljenjem, protrčali su zadnjih 6 kilometara do najljepšeg Skradinskog Buka. Ljepota, snaga, odlučnost, jedinstvo, nepobjedivost… Toliko toga je bilo sažeto u njemu. Nitko se više nije pitao što nam donosi sutra, već smo jedva čekali sutra.
Tek 60 km današnje etape. Bez vjetra, meko sunce nam je njegovalo rane. Sa suncem je Green Team dobio i mnogobrojno pojačanje – trkačima su se kroz naselja priključivali građani, bodrenjem i pokojim korakom. Od Tisnog do Murtera, ljubav prema prirodi, s Zelenim timom pronosilo je i pedesetak djece, a kroz Murter i čitava škola. Prelijep kraj etape. Ali još nije gotovo. Cilj današnje etape su Kornati. Preostalu dionicu bi mogli samo preplivati, no ipak se odlučujemo za vožnju brodicom. Doplovili smo do jednog od rijetkih Kornatskih otoka po kojima se može trčati – Smokvice. Tek 2 kilometra trčanja kozjom stazicom do vrha otoka i… Čarobna ljepota našla nam se na dlanu.
Još jedan topao, vruć dan. Pred nama je preko 300 km i 36 sati neprekidnog trčanja. „Bit će ludo!“, trkačima još nije dosta. U posljednju etapu krenuli smo uopće ne spominjući umor. Pregršt srdačnosti, bodrenja, dobrodošlice, okrepljujućih pozdrava mnoštva razdragane djece, pomoglo nam je da utrčimo u Makarsku i dugo očekivanu noć. Nakon kratkog predaha nastavljamo u… Umjesto najkraćim putem do Dubrovnika, mi se penjemo kroz park prirode Biokovo. Cilj nam je gradić sakriven među planinama, čijem smo se pozivu rado odazvali – Vrgorac. Oko ponoći, Mjesecu koji nas je do tada pratio, pridružili su se i vrgorački sportaši. U 1.30 utrčali smo u jedan od najljepših dočeka. Nakon pozdravnih govora i kratke okrepe, nastavljamo put Dubrovnika. Ali najprije kroz Potprolog, rodno mjesto jednog od Green Teamovih junaka, Ivana Jelavića – Ike. Prate nas brojna djeca, sportaši, kolona automobila. Vrgoračkom dolinom širio se trijumfalni zvuk sirena. Čitavo mjesto pozdravilo je Trku i svog Iku. Predivna, nezaboravna noć. Ploče, još 138 km. Ston, još 73 km. Ovdje nas priroda podsjeća na još jednu prijetnju – potres. Zabilazimo odrone kamenje… Dubrovnik, još samo vožnja trajektom… Oko 16.00 sati iskrcavamo se na Mljet i krećemo u finiš. Još samo 32 km. 19.27, Pristanište, 0 km. Nakon 1000 km trčanja, i sada, na kraju puta, pred morem, nezaustavljivi trkači težili su dalje. Ispunjeni emocijama, uz pobjednički poklik, utrčali su u more.
Prekrasan mužjak star najviše godinu dana nađen u Travnom. Srednje visine mješanac Lesija i hrta sa najljepšim tamnim očima. Plašljiv no miran je i poslušan, i slaže se sa drugim psima i jako mazan.
