Problem koji se krije iza pitanja „Osjećaju li životinje ili ne?“ pojavljuje se na sljedećim razinama:

1. Znanstvenom dokazivanju – iznijeti dokaz o životinjskim osjećajima još uvijek je očito prerevolucionarno
2. Na individualnoj razini – kad bi trebali biti svjesni da konzumirama osjećajna bića (navoÄ‘enje primjera bilo bi šokantno i kao takvo neprimjereno ovom materijalu)
3. Stupnja osjećaja koji se priznaju životinjama – najčešÄ‡e im se priznaju jednostavniji kao što su  bol, strah… ali ne i sreća, tuga, ljubav…

Zahvaljujući tradicionalnom uvjerenju:

• kako je meso neophodna hrana
• kako je meso dio tradicije koju treba njegovati
• kako je svaka promjena jelovnika kompliciranje i nepotrebno inkomodiranje
• kako su ljudi superiorni te da kao takvi zaslužuju i trebaju biti na vrhu hranidbenog lanca
• kako je meso samo meso a ne mrtvo, ubijeno živo i osjećajno biće

odnos čovjeka prema životinjama nije se značajnije promijenio u posljednjih 20 000 godina. S obzirom na stagnaciju odnosno, najblaže rečeno, krizu društvenog i socijalnog razvoja,  smatramo kako je ljudskom društvo neophodan kvantni skok.

Upravo priznavanjem prava na život životinjama i postavljenjem u obranu života neosporno (socijalizacijski i razvojno) nižim vrstama, ljudski rod ima priliku dokazati svoju veličinu.

Zatvaranje očiju pred jednim problemom, posebno ako se radi o posve trivijalnom kao što je odgovor pitanje „osjećaju li životinje ili ne“, u konačnosti može dovesti do kolektivnog sljepila.

Ljudi isključuju svjesnu razinu u trenutku konzumacije mesa. Kao svjesna bića, trebali bi biti svjesni svojih postupaka, pa tako i prilikom hranjenja i oblačenja.