Problem koji se krije iza pitanja „Osjećaju li životinje ili ne?“ pojavljuje se na sljedećim razinama:
- Znanstvenom dokazivanju – iznijeti dokaz o životinjskim osjećajima još uvijek je očito prerevolucionarno
- Na individualnoj razini – kad bi trebali biti svjesni da konzumirama osjećajna bića (navođenje primjera bilo bi šokantno i kao takvo neprimjereno ovom materijalu)
- Stupnja osjećaja koji se priznaju životinjama – najčešće im se priznaju jednostavniji kao što su bol, strah… ali ne i sreća, tuga, ljubav…
Zahvaljujući tradicionalnom uvjerenju:
- kako je meso neophodna hrana
- kako je meso dio tradicije koju treba njegovati
- kako je svaka promjena jelovnika kompliciranje i nepotrebno inkomodiranje
- kako su ljudi superiorni te da kao takvi zaslužuju i trebaju biti na vrhu hranidbenog lanca
- kako je meso samo meso a ne mrtvo, ubijeno živo i osjećajno biće
odnos čovjeka prema životinjama nije se značajnije promijenio u posljednjih 20 000 godina. S obzirom na stagnaciju odnosno, najblaže rečeno, krizu društvenog i socijalnog razvoja, smatramo kako je ljudskom društvo neophodan kvantni skok.
Upravo priznavanjem prava na život životinjama i postavljenjem u obranu života neosporno (socijalizacijski i razvojno) nižim vrstama, ljudski rod ima priliku dokazati svoju veličinu.
Zatvaranje očiju pred jednim problemom, posebno ako se radi o posve trivijalnom kao što je odgovor pitanje „osjećaju li životinje ili ne“, u konačnosti može dovesti do kolektivnog sljepila.
Ljudi isključuju svjesnu razinu u trenutku konzumacije mesa. Kao svjesna bića, trebali bi biti svjesni svojih postupaka, pa tako i prilikom hranjenja i oblačenja.
